U nekom mjestu bijahu otac i sin. Oba su bili uceni. Otac je bio jako vrijedan, a sin lijencina. Otac ga je nagonio da radi, ukazujuci mu na posljedice nerada i lijenosti, podsjecajuci ga da nas Kur'an upucuje na rad rijecima. "Ve en lejse lil-insani illa ma se'a" - "da za covjeka nema nista bolje od njegova rada i truda". A sin odgovori, da je Allah, dz.s., zagarantovao svakom nafaku rijecima. "Vema min dabbetin fil-erdi illa alallahi rizkuha". Otac mu rece kako on zna za taj kur'anski ajet, ali je pitanje o kakvoj i kolikoj se zagarantovanoj nafaci radi. Sin i dalje osta pri svom. Jednog dana sin izrazi zelju da malo prohoda po svijetu i da proba ima li bolje nafake od babine. Putujuci od mjesta do mjesta zadrzi se u jednom gdje mu se zivot svidio. Kada je potrosio svu gotovinu, uvidi da ga niko ne prima i odluci da se vrati kuci. U putu ga uhvati noč u jednoj šumi i on zanoći u jednom grmu. Rano se probudi i ugleda lisicu, koja je bila bolesna i jedva se dovukla do jednog grma, pa se tu savila i ležala, jer dalje nije mogla. Tada pomisli: "Ova lisica je bolesna, sama sebi nije u stanju pribaviti nafaku", te ostade tu tri noći, da bi vidio hoće li ona doći do nafake. Nakon tri noći ugleda kurjaka kako nosi plijen u zubima i spušta nedaleko od lisice. Kad ga je pojeo i dotjerao do kostiju odusta i ode. Lisica se s mukom dovuće do kostiju i poćne jesti svoju nafaku. Poslije ovog doživljaja putnik nastavi put. Kada je stigao kući, upita ga otac gdje je bio i šta je doživio, te zašto se tako brzo vratio. Sin mu sve isprića i na kraju i događaj o lisici i kurjaku, istićući da je on bio u pravu, da je Allah, dž.š., svakom zagarantovao nafaku, pa i onoj bolesnoj lisici. Otac mu na to odgovori: "E, moj sine, taćno je to da je Allah svakom zagarantovao nafaku, ama kakvu? Ti si se ugledao u onu bolesnu lisicu, koja je tek treći dan nešto okusila, i to iza drugog kosti oglodala, a što se nisi ugledao, sram te bilo, na kurjaka, koji je i sebe nahranio i drugom donio."