Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ispricao svojim ashabima:
- U narodima prije vas živeo je jedan covjek koji je ubio devedeset i devet osoba. Bio je to jedan nemilosrdni ubica. Jednom je izašao iz kuce i poceo se raspitivati: ’’Ko je najveci ucenjak na svijetu?’’ Rekoše mu: “Idi tom i tom!’’ Ubica odmah ode tom svješteniku i rece: ’’O svještenice! Ubio sam devedeset i devet ljudi, hoce li moje pokajanje biti primljeno?’’ Ovaj mu odgovori: ’’Nece, tvoja teoba nece biti primljena, jer si ti neko ko je od glave do pete uprljan krvlju.’’ Covjek se naljuti, isuka maz i za tren odrubi glavu svješteniku… Sa ovim, broj ubijenih popeo se na stotinu. No, kako god bilo, on nije izgubio nadu… Put kojim je išao bio je užasan, želeo se pokajati i izbaviti se iz tog mora krvi.
Krenuo je na put raspitujuci se: ’’Ko je najbolji ucenjak medju ljudima?’’ Otici ce njemu, pitat ce ga za pravila uz pomoc kojih ce se ocistiti od ove fleke. Preporuciše mu jednu osobu: ’’Idi njemu, možda ceš pronaci neko rješenje.’’
Najzad stigao je kod ucenjaka. Upitao ga je: ‚’’O. ti koji znaš, ubio sam stotinu ljudi. Ako ucinim teobu, hoce li biti primljena?’’ Alim mu dade sledeci odgovor: -’’Da!... Ko može biti prepreka izmedju tebe i tvoga pokajanja? Otici ceš na to i to mjesto, tamo žive ljudi koji su zauzeti ibadetom Allahu s.w.t. Zajedno sa njima obavljaj ibadet… Ni slucajno se ne vracaj u svoj zavicaj; uistinu, to je loše mjesto!’’ Nakon toga opet je krenuo na put. Koracao je dok mu je tijelom gorela vatra pokajanja. Nažalost, kada je stigao na pola puta zadesila ga je smrt.
Meleci rahmeta i azaba odmah se pojavise nad njegovom glavom. Raspravljali su o ovom covjeku. Meleci rahmeta su govorili: ‚’’Ovaj covjek se iskreno pokajao i došao ovdje. Njegov zivot nije potrajao pa da ucini još neka dobra djela.’’ Meleci azaba su govorili sledece: ’’Ne, ovaj covjek nije ucinio nikakvo dobro… Zivot mu je prošao u prolivanju krvi!’’
Tada im Milostivi Allah s.w.t. posla jednog drugog meleka koji medju njih dodje u ljudskom liku. Odrediše ga za sudiju i on reše: ’’Izmjerite razdaljinu prema obema stranama! Kojoj strani bude blizi, on njoj i pripada!’’ Kada izmjeriše, vidješe da je covjek blizi mjestu prema kome bijaše pošao. Zbog toga su ga uzeli meleci rahmeta... (Muslim)

Neko vrijeme Nasrudin imao dvije zene.Jednog dana dodju one zajedno pred njega,pa ga upitaju:

-Koju od nas dvije vise volis?
-Obje-rece Hodza i htjede da tako zabasuri stvar,ali ga one ne htjedose pustiti.
Mladja zena mu rece:
-Zamisli da smo obje u ladji na jezeru, pa se ladja izvrne,a ti mozes samo jednu da spasis.Koju bi ti od nas dvije spasio?
Hodza se okrenu starijoj zeni i rece:
-Zeno,ono ti znas malo plivati,zar ne?

***********************************************************************

Nasrudin-hodza se bojao svoje zene,a taj strah nije toliko ni krio od svijeta,ali je opet zelio znati dali se kao on i drugi ljudi boje svojih zena.
Jednom,kad je u Aksehiru u dzamiji drzao vaz,zapita prisutne da li se boje svojih zena.
-Ko se boji,neka na noge ustane!-povice Hodza.
Svi ustadose osim jednoga.
Nasrudin-hodzi odlahnu na srcu kad vidje da nije usamljen,ali kad vidje jednoga da sjedi,
bi mu drago da ima barem neko ko se ne boji zene.
-Evo,ljudi,pogledajte junaka!Evo covjeka koji se ne boji svoje zene!
-Ama jok,efendija!Cim ti spomenu zenu,meni se obje noge podsjekose,
pa nemam snage da na njih ustanem-doceka onaj.

******************************************************************************
Jednom Nasrudin hodja usao nekuda kroz selo, pa na njega naleti pas
njegova komsije. Hodza, da se obrani, potegne sjekiru, udari psa u glavu, a 
pas otegne repinu.
Komsije ode kadiji, pa mu se potuzi. Odmah dovedu Nasrudina, te mu rece
kadija:
- Sto nisi drzalicom udario psa, vec sjekirom?
Na sto ce mu Nasrudin:
- Da je htio pas mene repom ujesti, i ja bih njega udario drzalicom.
************************************************************************