Jednog dana Mulla Nasurdin izgubio se u džungli. Cijeli dan proveo je lutajući i pokušavajući pronaći put van, ali uzalud...
Bio je gladan, iscrpljen, noge su mu krvarile, a odjeća mu je bila sva izderana jer džungla je bila puna trnja i gustiša.
Smarčilo se, sunce se izgubilo na obzoru i noć samo što nije pala.
S obzirom da u posljednje vrijeme nije baš bio revan u molitvi, Mulla se uplašio da ovo nije kazna njegovoj nemarnosti.
Kleknuo je na pod i rekao:
"Dragi Bože, molim te, pomozi mi da nađem izlaz iz ove džungle i doživotno ću ti služiti. Počet ću posjećivati mošu redovito i vjerno ću slijediti sve islamske običaje.
Evo! Obećajem! Samo me spasi. Oprosti mi. Ispričavam se zbog svoje nemarnosti. Bio sam budala, oh kakva budala bijah!"
Upravo u tom trenutku proleti ptica i ispusti nešto na Mullin dlan okrenut ka nebu.
Mulla reče: "Molim te, Bože, nemoj mi počet opet s metaforičkim sranjima; uistinu sam se izgubio!"
Nema komentara:
Objavi komentar